KLIMATSKE PROMJENE – UZROCI, POSLJEDICE I MOGUĆA RJEŠENJA

Čitajući svakodnevno o vremenskim nepogodama u svijetu, o ljudskim žrtvama i materijalnim štetama, čovjek se i nehotice zapita: Koliko je sve to blizu nas i koliko smo blizu katastrofe, tj. blizu tačke od koje nema povratka ?

Na to pitanje je najbolje odgovoreno na konferenciji održanoj početkom februara 2007. u Parizu, (Međuvladin panel za klimatske promjene – IPCC), gdje su vrlo jasno rečene dvije stvari:

• Vjerovatnost da je čovjek kriv za globalno zagrijavanje je oko 90 %.
• Globalna koncentracija ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova od 1750. godine vidljivo je rasla kao rezultat čovjekove aktivnosti. Porast ugljičnog dioksida rezultat je korištenja fosilnih goriva (uglja, nafte, i dr.) i načina na koji se obraduje zemlja. Ostatak uzroka može biti Sunce, kao osnovni izvor energije za planetu Zemlju.

To je zaključak koji slijedi iz studije “Klimatske promjene 2007. godine: «Fizikalna znanstvena baza» u čiju je izradu bilo uključeno više od 3000 znanstvenika iz cijelog svijeta i koja je trajala šest godina.
U toj se studiji izmedju ostalog kaže: U 21. stoljeću temperatura na Zemlji vjerojatno će porasti izmedu 1,8 i 4 Celzijeva stupnja, ali ne isključuje se ni mogućnost da naraste za čak 6,4 Celzijeva stupnja. Što se tiče rasta razine mora, vjerojatnim se smatra rast u rasponu od 28 do 43 centimetra. Predstavnici IPCC-a su istaknuli da se u iduća dva desetljeća predvida zagrijavanje od 0,2 Celzijeva stupnja po desetljeću. Čak i da koncentracija svih stakleničkih plinova i aerosola ostane na razini iz 2000. godine, nećemo moći izbjeći daljnje zagrijavanje.
Ovako alarmantni podaci su bili povod da razjasnimo još neke činjenice koje se svakodnevno pominju u vezi sa ovim pojavama:
Svi mehanizmi koji utiču na klimu nisu ni poznati, jer se radi o veoma kompleksnim pojavama, zbog toga su na početku upotrebljene riječi: vjerovatnoća i „oko“. Sloj štetnih plinova u atmosferi ima efekat staklene ploče u vrtu (efekat staklenika) – mijenja bilans sunčevog zračenja u korist onog dijela zračenja koji ostaje u atmosferi i polagano je zagrijava. To je dovelo do porasta srednje globalne temperature za 0,7 stupnjeva u posljednjih 100 godina. Pomenimo da lagano raste i temperatura hidrosfere (vodenog omotača). Ukupna količina toplinske energije u toj oblasti neprekidno raste i taj bi se proces mogao i ubrzati do gore navedenih razmjera.
Topljenje polarnih kapa i ubzanje procesa zatopljenja, bi dovelo do katastrofalnih promjena globalne klime, jer je polarni led jedan od osnovnih moderatora klime na planeti. Pored toga, kada se istopi led na sjevernom polu, nestaće mehaničke prepreke koja je do tada usmjeravala morske struje (igrajući ulogu kopna). Zbog povezanosti svjetskog mora, promjeniće se kompletan režim i tok morskih struja na cjeloj planeti. Slikovito rečeno “Neke će pustinje ozelenjeti, a neke zelene oblasti postati pustinje”. Da bi to ilustrovali spomenimo samo koliki uticaj ima Golfska struja na klimu Evrope. Kao posljedica toga, poplave će posebno biti katastrofične u nižim djelovima svijeta, kao što su delte velikih rijeka (Inda, Nila, Amazona, i dr.), zatim moguće i u delti Neretve itd.
Važnost događanja na polovima je i razlog što će od strane WMO-a (Svjetske meteorološke organizacije) 23. marta na dan meteorologa ova godina biti proglašena godinom istraživanja polarne klime. Znanstveni radovi koji će iz toga proizaći dodatno će razjasniti neke pojave vezane za ove probleme.
Povećanje nivoa mora i godišnjeg broja katastrofa (razornih vjetrova, poplava, suša., itd), a paralelno sa tim broja ljudskih žrtava i materijalnih šteta, dodatne su nevolje koje mogu uzdrmati ljudsko društvo i ekonomiju na svjetskoj razini i izazivati krize i ratove.
Neminovno se nameće pitanje, da li se ove pojave mogu spriječiti i kako ?
Odgovor bi bio, možemo ih ublažiti, upravo smanjenjem emisije štetnih plinova u atmosferu. Striktna primjena Konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama i Kjoto protokola bi bila neophodna za početak akcije, koja bi trebalo da traje decenijama. Prema Kjoto protokolu bi emisiju za početak, tj. do 2012. trebalo smanjiti u odnosu na bilanse iz 1990. u prosjeku za 5%. Iza toga bi slijedio nastavak akcije prema kvotama koje bi trebalo naknadno dogovoriti.
Priroda nije tako slabašna, samo što upravo neki njeni mehanizmi prilagodbe idu na štetu čovjeka i ostalog živog svijeta na zemlji (pojačani vjetrovi su vid pražnjenja viška energije nastale zagrjevanjem, kisele kiše ispiraju iz atmosfere štetne plinove, ali zagađuju tlo i nanose štetu biljkama, i dr.). Sve u svemu procjene stručnjaka govore da još uvijek nije predjena kritična granica i da postoje šanse da se atmosfera vlastitim mehanizmima oporavi od viška štetnih plinova i njihovih posljedica. Ali govoriti o tome ne možemo prije nego smanjenje emisije bude primjetno. Sigurno je jedno, opravak atmosfere će i u slučaju preduzetih mjera trajati decenijama i stoljećima.
Na žalost rezultati i zaključci posljednje Svjetske konferencije u studenom ove godine u Najrobiju govori o tome da je akcija smanjenja emisije štetnih plinova u atmosferu tek na početku. To je jedan jako komplikovan, spor i skup proces, jer obuhvata kompletnu svjetsku privredu, energetiku i promet, ukidanje starih tehnologija koje zagađjuju i uvođjenje novih tamo gdje je to moguće. Sve to zahtijeva ogromna sredstva (da li onolika koliko se ulaže u vojne svrhe?). Nedavne procjene engleskih stručnjaka izražene kroz govor Tonija Blera prije tri mjeseca govore o tome da bi to zahtjevalo mnogo manja finansijska sredstva od finansijskih posljedica i šteta koje će izazvati klimatske promjene u skoroj budućnosti, ako se nešto ne učini. U izveštaju koji je objavio nezavisni istraživački centar SAD o globalnim klimatskim promenama u februaru 2006. godine apeluje se na Sjedinjene Države da preduzmu ozbiljnije akcije za smanjenje oslobadjanja industrijskih plinova koji, kako naučnici veruju, uzrokuju globalno zagrevanje. Nedavno je o tome raspravljano i u kongresu SAD.
Pravi odgovor na sve ove probleme, bi bio sadržan tek u koncepciji Održivog razvoja: Svi resursi (sva prirodna bogatstva - uključivo vodu i zrak) na planeti Zemlji mogu se koristiti do granica do kojih ih planeta može obnoviti, sve preko toga u krajnjoj konsekvenci vodi uništenju planete. Potrošačko društvo sa svojim apetitima vodi upravo tome, ako se nešto bitno ne promjeni u pristupu životu. Zemlje u tranziciji, uključivo Bosnu i Hercegovinu, smanjile su svoje emisije (silom prilika) daleko ispod vrijednosti predviđjenih Kjoto protokolom, tako da imaju prostora da u skladu sa pravilima protokola, ako to žele, prodaju svoja prava na emisiju.
Osnovni zaključak bi bio da je najveća odgovornost za primjenu i realizaciju Kjoto protokola upravo na onim najrazvijenijim i ekonomski najmoćnijim zemljama, koje ujedno imaju i najveće emisije štetnih plinova. Nas to ne oslobada onog dijela obaveze da zaštitimo svoj okoliš zbog sebe samih i vlastitog zdravlja (u većim gradovima BiH su momentalno najveći zagađivači motorna vozila, prije svega zbog zastarjelosti voznog parka). Nove energetska postrojenja bi trebalo bazirati prije svega na hidroenergiji i alternativnim izvorima. To bi ujedno bio i mali doprinos svjetskoj akciji.